S povodom: 30. obljetnica napada na brigadu "Rama" i početka sukoba HVO - TO u Prozoru

  • Napisao/la  RP
S povodom: 30. obljetnica napada na brigadu "Rama" i početka sukoba HVO - TO u Prozoru

Davno je rečeno da ono što nije zapisano, nije se niti dogodilo. Hrvatska šutnja, fenomen je koji su mnogi pokušali objasniti, ali nisu uspjeli. Ta šutnja karakteristična je i za Ramu, koja se, manje ili više nastavila do današnjih dana.

Nerazumljiva šutnja vojnih i civilinih vlasti Herceg Bosne, kao i perfidni medijski rat kojega političko Sarajevo i njegovi mediji, donekle modificirano, vode i danas, doveli su do toga, da je unatoč brojnim materijalnim dokazima, mit koji su tada plasirali sarajevski mediji skoro pa postao “Istina”.

Danas se navršava 30 godina od napada na brigadu "Rama" na Crnom vrhu i ubojstva vojnika  Franje Zadro, pripadnika brigade "Rama", koje je bilo najava krvavih događaja i svega onoga što je kasnije slijedilo u sukobu Hrvata i Muslimana na ramskom području.

Ovaj prilog, maleni je znak zahvalnosti i sjećanja na sve one koji svoje živote položiše u obrani Rame i hrvatskog naroda. Da se ne zaboravi!


Od davnih vremena prostor Rame bio je raskrižje važnih putova koji su iz Primorja i Dalmacije vodili dalje u unutrašnjost. Zbog svog geostrateškog položaja Rama je oduvijek bila meta brojnih vojski i osvajača. Od Rimljana, Turaka, Talijana I drugih vojski za vrijeme Drugog svjetskog rata, pa do zadnjeg, Domovinskog rat  kada su je pokušali zauzeti JNA i četnici, te Armija BiH. Zbog niza povijesnih okolnosti, ali i smjenjivanja različitih vojski često je dolazilo do stradavanja, počevši od vremena turske vladavine, a posebno Drugog svjetskog rata i listopada 1942. godine.

Sve to ostavilo je neizbrisivi trag u povijesti Rame i sjećanjima brojnih ljudi. Poučeni događajima iz prošlosti, odmah na početku agresije na Hrvatsku, Ramljani započinju pripreme za obranu Rame od JNA i četnika, ne sluteći da će u vrlo kratkom vremenu dobiti još jednog neprijatelja. Neprijatelja kojeg su naoružali, hranili i liječili.

Nakon pada Kupresa u travnju 1992. godine, iako loše naoružani i bez većeg vojničkog iskustva, organizira se obrana i vojničko znanje stječe u „hodu“. Unatoč velikoj nadmoći JNA u ljudstvu i tehnici, uspostavlja se kakva – takva ravnoteža I stabilnost crta obrane. Uz svakodnevna zasipanja stotinama granata položaja koje je držao HVO, a posebno sela Zvirnjača, koje su branili pripadnici satnije HOS-a iz Rame, nije došlo do pomicanja obrambenih crta. Ljeto 1992. godine donijelo je nekoliko kombiniranih tenkovsko-topničkih i pješačkih napada srpskih snaga na dominantnu kotu Straža na Ravašnici. U jednom takvom pokušaju osvajanja Ravašnice, HVO je topništvom u potpunosti razbio neprijateljske postrojbe, tako da poslije toga nije bilo značajnijih pokušaja napada pješaštvom.

Uz svakodnevna granatiranja crta obrane, uvidjevši da ne može napredovati, neprijatelj mijenja taktiku i dalekometnim topništvom gađa civilne ciljeve, a posebno grad Prozor, što izaziva velika razaranja, ali i stradanja civila. Kraj kolovoza 1992. donosi sve češće nesuglasice i napetosti između HOS-a i HVO-a s jedne, i pripadnika muslimanske TO s druge strane. Iako ih je HVO naoružavao i davao im potpunu logističku potporu, Muslimani traže odvojene crte obrane. Krajem kolovoza Muslimani aktiviraju već pripremljen plan djelovanja protiv HVO-a, naređuju povlačenje svojih snaga s crta obrane prema četnicima i raspoređuju ih oko Prozora, gdje se ukopavaju. Takvo ponašanje izazvalo je još veću napetost. Nastale tenzije pokušane su smiriti pregovorima u kojima sudjeluju predstavnici obiju strana, ali bez konkretnih rezultata.

S vremenom su napetosti rasle, da bi sredinom listopada 1992. dosegle vrhunac. U ponovnom pokušaju smirivanja stanja, u zgradi Hidroelektrane Rama održan je sastanak pripadnika brigade „Rama“ i pripadnika ABiH. Uz više tema koje su bile na dnev nom redu bila je i ona oko koje su se lomila koplja – implementacija zaključaka republičke Vlade koji su se ticali vojnog ustroja. U tim zaključcima pisalo je da na teritoriju gdje Hrvati imaju većinu, treba ustrojiti HVO u koji se trebaju uključiti i Muslimani, a ondje gdje je slučaj obrnut treba ustrojiti Armiju BiH u koju se trebaju uključiti i Hrvati.

Unatoč činjenici da u Rami Hrvati čine većinu (oko 65 %), Muslimani nisu željeli prihvatiti te zaključke. U kraćoj stanci koja je napravljena radi konzultacija, predstavnici brigade „Rama“ dobili su vijest da su muslimanske postrojbe napale pripadnike HVO-a u rajonu Crnog vrha i ubile vojnika Franju Zadru. Taj događaj prekinuo je sastanak i ubrzo iza toga dolazi do sporadičnih sukoba u Prozoru koji su tijekom noći prerasli u pravi rat.

U razdoblju od 15-ak sati pripadnici brigade „Rama“ i satnija HOS-a, uz pomoć postrojbi iz Livna i Tomislavgrada, porazili su muslimanske snage čije je kompletno vojno i civilno vodstvo pobjeglo i za sobom ostavilo veliki dio kompromitirajuće dokumentacije o njihovim planovima prema Hrvatima.

Prema iskušanom receptu, muslimanski mediji iz Sarajeva u javnost pokušavaju plasirati svoju „istinu“. Govori se o tome kako Prozor više ne postoji, da su „ustaše“ pobile više od 300 Muslimana te da je u sukobu u Prozoru sudjelovala i Hrvatska vojska s dvanaest tenkova tipa „Leopard“. Istine radi, u sukobima u Prozoru poginulo je osam Muslimana, a na hrvatskoj strani bilo je pet poginulih i osamnaest ranjenih. Nije istinit niti navod o sudjelovanju Hrvatske vojske u sukobu u Prozoru i tenkovima „Leopard“. Niti jedan vojnik HV-a nije sudjelovao u oslobađanju Prozora, a o “Leopardima” ne treba niti govoriti. U mnogim kasnijim izvješćima i analizama sukoba u Prozoru, muslimanski mediji, svaki put spominjali bi neku drugu brigadu HV-a, od 4. splitske, preko 113. šibenske do Bojne Zrinski. Istina je da su u sukobu u Prozoru sudjelovala dva tenka iz sastava brigade „Rama“, kao i dio topništva, sve povučeno s crta obrane prema četnicima, te jedna samohotka postrojbe iz Tomislavgrada.

Sukob u Prozoru dio je smišljenog plana muslimanskog vodstva koje je na račun Hrvata pokušalo nadoknaditi gubitak teritorija od strane Srba. Zauzimanjem Prozora i prijevoja Makljen, Uskoplje ali i središnja Bosna bili bi u potpunosti odsječeni i prepušteni na milost i nemilost. Uz već spomenuto, plan muslimanskog vodstva bilo je zauzimanje doline Neretve, a time i cjelokupnog elektroenergetskog sustava neretvanskog sliva. Kasniji slijed događanja pokazat će planove i nastojanja muslimanskog vodstva da pod svaku cijenu zauzme Prozor i Crni vrh, jer tko vojnički drži Makljen i Crni vrh, topnički kontrolira široki teritorij od Bugojna do Konjica. Nije slučajno da je Crni vrh bio mjesto početka, ali i sloma velike muslimanske ofenzive pod nazivom „Neretva ‘93.“, mjesto na kojem se branila Rama, Uskoplje, središnja Bosna, ali i Hercegovina, pa i Hrvatska.

Izvor: Knjiga "Prilozi za povijest Rame u Domovinskom ratu 1990.-1995."

na vrh članka