U spomen: Ljilja Zrno 1993. - 2023.

Znam, ne bi joj bilo drago što ove riječi suze pišu. Rekla bi: "Tako mora biti. Bog te stvorio, pozvat će te sebi i tada trebaš biti sretan, najsretniji, jer, Bog te goji za sebe, njemu si najmiliji. Ovoga svijeta je malo."...
"Kada bih deset života imala, svih deset bih za moj narod i Hrvatsku dala", često bi to govorila. Upravo kao da je znala da će usnuti u vječnosti i sebe svojoj najvećoj ljubavi dati. Željela je da naglas, slobodno može govoriti, koliko ljubi slobodu hrvatskog čovjeka. Ta ljubav na krilima odnijela ju je u borbu za slobodu svoga naroda. Nježno , krhko tijelo, blag osmijeh i oči krupne, baš kao u srne. Na prvi pogled vas buni ta nježnost i blagost u ovom vremenu i okruženju. Trebalo ju je upoznati i vidjeti. Kako veliko srce kuca u tako nježnom tijelu. Zračila je veliku snagu i smirenost. Ulijevala volju, disala je i živjela za tisuću života. Imala je snagu i hrabrost usprotiviti se smrti.

Sestra Ljiljana Zrno, djevojka anđeoskoga lica i srca velikog baš kao njezina Hrvatska. Koliko su puta te blage krupne oči ulijevale nadu ranjenima i uljepšavale posljednje trenutke umirućem. Nježna kao cvijet iznikao na njezinom Duvanjskom polju, kojem ni vjetar ni oluja nisu mogli ništa. Savijao bi se pod naletom vjetra i kad pomislite da je slomljen, opet bi u svoj svojoj ljepoti ustajao i njihao se u veličanstvenom plesu klasja. Svaki atom njezinog bića živio je i disao za slobodu ne šuteću, za onu glasnu: " RIJEČI MOJA, BUDI ŠIROKA KAD KAŽEM HRVATSKA". Dočekalo je njezino Duvanjsko polje tu širinu, dočekali su Hrvati, a Ljilja iz kraljevstva nebeskog gleda tu ljepotu darujući joj svoj nježni anđeoski osmijeh.

Znam, ne bi joj bilo drago što ove riječi suze pišu. Rekla bi:"Tako mora biti. Bog te stvorio, pozvat će te sebi i tada trebaš biti sretan, najsretniji, jer, Bog te goji za sebe, njemu si najmiliji. Ovoga svijeta je malo."
Od malih nogu učena je da vjeruje u Svevišnjeg, te da ljubi bližnjega svoga kao samu sebe. Svaka molitva izgovorena u njihovoj kući u Galečiću, moljena je u dugim noćima Kupresa, njezinog Tomislavgrada, Uskoplja, Rame.. Rasla je u velikoj obitelji, stasala za još veću, u kojoj su je svi voljeli i cijenili. I sada, dok šetate Duvanjskim i mnogim drugim širokim poljima ove LIJEPE NAŠE, čuti će te istinitu bajku, koju vjetrovi iz različitih krajeva donose, o djevojci koja je svojom dobrotom i vjerom liječila rane bojovnicima. Kažu , najteže je daleko od majke, čije su ruke najblaže i najtoplije, bolovati od rana, kada je majka pored sve manje boli. Vihor ovoga rata nosio je kroz rovove, šume, litice, smetove i sve nedaće, djevojku i sestru istih onih nježnih i toplih ruku.

Za nju nije bilo nemogućeg. Do ranjenika je morala doći. Znala je koliko je trebaju. Malo je tko imao srce i hrabrost ići tamo gdje je Ljilja išla. I momcima bi drugačije bilo kada bi vidjeli da je Ljilja uz njih. Ona je bila izvor njihove snage i sigurnosti. Kada bi bojišnica mirovali , a ona imala vremena za odmor i to svoje vrijeme poklanjala bi njima. Kuhala im, tješila i savjetovala. Htjela je da na trenutak zaborave gdje su. Ljilja nije pružala pomoć samo bojovnicima , pomagala je djeci, ženama i starcima. Obiđite terene kuda je Ljilja prolazila. Svako malo dijete pričat će vam o lijepoj plavoj teti koja im je pomagala i za svakog od njih u njenom džepu čekala bi kockica čokolade.

Svi mi, koji smo prošli rat i imali priliku upoznati tu iznimnu djevojku, uspomenu na nju čuvamo kao svetinju. U svakom našem sastajanju i razgovorima je i Ljilja.
16. prosinca, 1993.godine tutnjali su topovi, a planinama su odjekivali bolni krici stotinu srdaca, dok je u naručju branitelja ležalo mlado djevojačko tijelo otrgnuto od života. Prestalo je kucati veliko srce. Pustila je snježna Vran planina glas preko Duvanjskog polja do rodnog Galečića, kako snježne pahuljice ljube mrtvo nježno lice. Zaustavile su je zvijeri jer, kako nazvati one koji su pucali na djevojku koja je u rukama nosila infuzije. Koliko li su samo oni kukavice, pucaju mučki u nekoga koji opet daje i spašava živote. Među krošnjama grana na Oklajnici iz poljskog cvijeća iznikao je križ. Na njemu iste one dvije infuzije, koje su držale nježne tople ruke. Cvijeće nikad uvenuti ne može, jer za svakog onoga tko je prošao strahote rata , taj križ je vječni zavjet djevojci koja je ljubila drugoga kao samu sebe, da zajedničko vrijeme nije stalo. Ono se nastavlja od Oklajnice do Galečića i dalje-gdje god kroči noga branitelja.

Taj 16. prosinac, 1993. godine jedan je od najtežih i najtragičnijih dana brigade Kralja Tomislava iz Tomislavgrada. Zajedno s Ljiljom Zrno poginuli su Ivan Radoš iz Omolja i Josip Petrović - Džaja iz Studenih Vrila. Neka im je laka hrvatska zemlja za koju su život dali!

RPortal/Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Tomislavgrad