Vlč. Ljubo Zadrić doktorirao u Rimu

Disertacija vlč. Ljube podijeljena je u tri cjeline, a svaka cjelina ima po dva poglavlja. U ispitnom povjerenstvu uz mentora, bio je prof. dr. sc. Gabriele Mmassi (svećenik i član Družbe Isusove) kao cenzor te prof. dr. sc. Prem Xalxo (svećenik i član Družbe Isusove) kao predsjednik povjerenstva.

Protokol samoga čina obrane doktorske disertacije bio je slijedeći. U uvodnom dijelu nazočnima se obratio predsjednik povjerenstva, a zatim je uslijedila molitva. Potom je vlč. Ljubo u vremenu od pola sata izložio sadržaj disertacije. Poslije toga u dva vremenska razdoblja u trajanju od pola sata, doktorand je diskutirao sa mentorom i cenzorom. Članovi povjerenstva nakon toga su se povukli na vijećanje, a potom je uslijedilo proglašenje uspješnosti same diskusije I cjelokupne doktorske disertacije. U završnom dijelu, doktorand vlč. Ljubo uputio je riječi zahvale, a nakon završne molitve, uslijedilo je zajedničko druženje i zdravica. Svečana večera za uzvanike upriličena je u prostoru papinskog zavoda Germanicum et Hungaricum. Uz obitelj vlč. Ljube ovom akademskom činu nazočili su kolege svećenici i prijatelji iz Rima, Bosne i Hercegovine te Republike Hrvatske.

Sadržaj disertacije vlč. Ljube Zadrića:

Kako je pitanje spasenja stalno prisutno u misli i svijesti čovjeka, ljudska povijest i religije tragaju za odgovorom, pri čemu nailazimo na mnoštvo različitih dokaza i vjerovanja. Doktorska disertacije u središte postavlja «Crkvu kao sakrament spasenja» kroz misao flamanskog teologa Edwarda Schillebeeckxa, jednog od utjecajnijih teologa proteklog stoljeća. Cijela teološka misao, pa tako i sama disertacija temelji se na osobi Isusa Krista. Preispitujući dugu crkvenu tradiciju, doktorand traži što je uistinu neophodno kako bi Crkva I danas ostala vjerna Kristu. Stoga podsjeća kako se i u samoj Crkvi – ovisno o društvenim I povijesnim prilikama – može promijeniti dosta, ali ipak nije dozvoljeno mijenjati sve. Ukoliko Crkva izgubi sakramentalni karakter, tj. odnos sa Kristom, onda postoji opravdana bojazan da to više nije: jedna-sveta-katolička-apostolska Crkva.

U vremenu razvoja ljudskog društva u tehnološkom smjeru, disertacija preispituje odnos I uopće zanimanje modernog čovjeka prema pitanju spasenja. Na ovo pitanje doktorand pokušava naći odgovor kroz disertaciju koja je podijeljena u tri cjeline, a svaka od njih sastoji se od dva poglavlja. U ovom teološkom istraživanju iznimno je naglašena važnost aktivne prisutnosti Crkve u društvu kao nositeljice spasenjske poruke koja treba motivirati vjeru ljudi koji žive u tehnološkom vremenu.

Stoga kao temeljnu činjenicu teološke misle Edwarda Schillebeeckxa, doktorand predstavlja kategoriju susreta i naglašava:«kako je sve počelo susretom učenika sa Kristom, tako i danas u Crkvi sve treba početi od toga istog susreta». Iz ove činjenice proizlazi kako je temelj Schillebeeckxove ekleziologije – pa tako i same doktorske disertacije – ekleziologija Drugog vatikanskog sabora koja prekida sa višestoljetnim prikazivanjem Crkve samo kroz jurisdikcijsko-apologetsku prizmu, i vraća se temelju kršćanstva, a to je povijesno-spasenjski događaj Isusa Krista. Na tom osnovu doktorand nudi sliku Crkve-služiteljice spasenja u današnjem društvu, vodeći se tezom kako je potrebno od znakova moći okrenuti se samoj moći znakova. A temeljni znak je Krist po kojem Crkva postaje sakrament.

Iako je vjerodostojnost teološke misle Edwarda Schillebeeckxa u dva navrata bila ispitivana od strane Kongregacije za nauk vjere, njegov slučaj nije završio nikakvom osudom od strane Crkve. Ipak, nakon pismene korespondencije i diskusije u Rimu, flamanski teolog je morao neke od svojih stavova uskladiti sa naukom katoličke Crkve. Stoga služi kao primjer kako treba kritički promišljati i nuditi Crkvi moguća rješenja u izazovima koje susreće u modernom i post-modernom svijetu, ne zaboravljajući pak njezinu fundamentalnu ulogu: vjerodostojno naviještanje Isusa Krista.

I upravo je to i zaključak disertacije koja predlaže otvoreni pristup Crkve prema današnjem društvu kako bi Kristovo evanđelje bilo aktualno i danas. Čineći odmak od znakova ovozemaljske moći, Crkva prihvaća biti u službi spasenja današnjem svijetu. I upravo je kategorija «Crkve kao sakramenta spasenja» jedna od važnijih teoloških kategorija Drugog vatikanskog sabora koji se nadahnjivao povratkom na izvore teološke misle: Sveto Pismo I crkvene oce. Iz svega proizlazi i zaključak kako se otajstvo Crkve – koja je božanskog I ljudskog karaktera – najbolje iščitava iz sakramentalne perspektive po kojoj je ona u Kristu kao sakrament spasenja i znak jedinstva ljudskog roda (usp. Lumen gentium 1).

Vlč. Ljubo Zadrić rođen je 6. travnja 1991. u Prozoru gdje je u župi Presvetog Srca Isusova primio sakramente kršćanske inicijacije. Obitelj mu živi u mjestu Perići. U Prozoru je polazio Osnovnu školu Marka Marulića, a gimnaziju u Katoličkom školskom centru Petar Barbarić u Travniku gdje je boravio u sjemeništu kao kandidat Vrhbosanske nadbiskupije. Filozofsko-teološki studij započeo je u Sarajevu (2010. – 2012.), a završio i diplomirao na

Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu 2015. Zaređen je za đakona 29. studenog 2015., a za svećenika 29. lipnja 2016. u Sarajevu. Kroz đakonsku godinu obavljao je službu u katedralnoj župi Presvetog Srca Isusova u Sarajevu.

Od 2016. bio je na poslijediplomskom studiju iz dogmatske teologije, također na Gregoriani gdje je nakon završnog ispita stekao akademski stupanj magistra znanosti.

Nakon toga upisao je doktorski studij. Tijekom boravka u Rimu bio je član je Papinskog zavoda Germanicum et Hungaricum.

Poslije povratka iz Rima, u Sarajevu je imenovan pastoralnim suradnikom u Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih „Ivan Pavao II.“. Duhovni je asistent Udruge katoličkih studenata „Emaus“, a od početka akademske godine 2022/23. profesor je dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Sarajevu.

Foto: don Branko Jurić