Ivana Filipović - od Rame do Ekvadora

Ivana Filipović - od Rame do Ekvadora

Ivana Filipović iz Rame zadnjih je osam mjeseci provela u Ekvadoru, državi u sjeverozapadnom dijelu Južne Amerike na obali Tihog oceana. Učila je o ekvadorskoj kulturi, svladavala španjolski jezik i doprinosila zajednici u kojoj je živjela svojim volonterskim radom.

„Sjećam se trenutka kad sam dobila e-mail u kojem je pisalo veliko „čestitam“, popraćeno novostima da sam dobila punu stipendiju da provedem godinu u Ekvadoru, državi čiji jezik nisam govorila dovoljno dobro, čiju kulturu nisam poznavala, i o kojoj nisam znala skoro ništa. Bilo je strašno priključiti se programu, ali i nevjerojatno uzbudljivo u istom trenutku“, prisjeća se Ivana.

Program o kojem govori zove se Global Citizen Year. Cilj programa je dati priliku učenicima koji završe srednju školu da prije odlaska na fakultet provedu godinu dana u novoj kulturi, gdje će naučiti novi jezik, proširiti svoju globalnu perspektivu, te zreliji nastaviti formalni studij. Na zapadu je ovaj koncept poznatiji kao gap year. Prva dva razreda srednje škole Ivana je pohađala Srednju školu Prozor, a nakon toga Koledž ujedinjenog svijeta u Mostaru (United World College in Mostar), međunarodnu srednju školu koju pohađaju učenici iz 80 zemalja cijelog svijeta.

Dok je bila u Ekvadoru, Ivana je živjela sa ekvadorskom obitelji i volonterski predavala engleski u osnovnoj školi u malom gradiću u planinama Andama, zvanom Cumbe, 45 minuta južno od Cuence, trećeg najvećeg grada u Ekvadoru. Jednom tjedno pohađala je sate španjolskog jezika a slobodno vrijeme provodila je družeći se sa svojom ekvadorskom obitelji, rođacima i susjedima, te putujući po Ekvadoru s prijateljima s programa i na taj način iz prve ruke učeći o ekvadorskoj kulturi.

Ekvador graniči na sjeveroistoku s Kolumbijom i na jugoistoku s Peruom. O ovom dijelu svijeta naši ljudi generalno ne znaju baš puno, tako da je Ivanina odluka da se na neko vrijeme preseli tamo bila popraćena raznolikim reakcijama.

„Dosta ljudi me upozoravalo da idem u divlju zemlju, da to nije pametno, a moje roditelje pitali zašto mi dopuštaju da idem tamo“, objašnjava. „Nisam dopustila da me to previše obeshrabri. Početak je očekivano bio težak. Moje vještine pričanja španjolskog bile su minimalne, i svakodnevne interakcije s ljudima teške. Isticala sam se po boji kože, i ljudi bi često buljili u mene, pogotovo u manjim mjestima poput onoga u kojem sam živjela, te dobacivali suca ili suquita što na španjolskom znači plavuša ili osoba svijetle boje kože. Međutim, iako je trebalo vremena da se i na to isticanje naviknem, činjenica da dobacivanja nikada nisu bila zlonamjerna je pomogla. Ljudi su jednostavno vidjeli da sam po izgledu drukčija, da očito nisam iz Ekvadora, i htjeli su pričati sa mnom, upoznati mene i moju kulturu.“

Dodaje kako su ljudi uvijek prvo pomislili da je iz SAD-a, a kad bi rekla da je iz Europe, onda mora da je iz Njemačke, Norveške, Švedske. Kada bi objasnila da je iz Bosne i Hercegovine, ljudi bi zinuli u iznenađenju i upitali: „A gdje se ono ta država točno nalazi?“ Objašnjava da ju ni ovo nikada nije vrijeđalo, jer, realno gledajući, ni mi ne znamo puno o Ekvadoru. S druge strane, Ekvador je ekonomski jako povezan sa SAD-om, dosta ljudi odlazi raditi u New York ili New Jersey, trbuhom za kruhom, za sobom ostavljajući djecu. „Nešto jako slično odnosu koji Bosna i Hercegovina ima s Njemačkom. Ljudi u Ekvadoru o SAD-u često pričaju s divljenjem i gledaju na SAD kao na obećanu zemlju, idealiziraju je. Mala djeca kojima predajem s ponosom su mi pokazivala stvari koje su im roditelji poslali iz SAD-a, nešto slično onome našem 'to sam u Njemačkoj kupio'.“

Iz Ivanine perspektive, taj odnos je u slučaju Ekvadora malo kompliciraniji. Veliki dio imigranata iz Ekvadora u SAD-u radi ilegalno, pa se godinama ne mogu vratiti u svoju državu. Priča da je upoznala pregršt emocionalno razorenih obitelji jer roditelji preko 20 godina nisu vidjeli svoju djecu, koja su odrasla i odgojena od strane tetki, strina, baka.

Kao i u mnogim drugim južnoameričkim zemljama, kultura Ekvadora je kombinacija španjolske i kulture Indijanaca. Osjećaju se i utjecaji kulture afričkih robova. Ivana je živjela na 2600 metara nadmorske visine, a često bi planinareći i putujući od mjesta do mjesta došla na 3000 ili 3500 metara.

 „Najviša nadmorska visina na kojoj sam bila je 4100 metara, na vulkanu Pichincha kod Quita, glavnog grada Ekvadora. Zrak je osjetno rjeđi u Andama, na što se trebalo naviknuti. U Ekvadoru sam plivala u Tihom oceanu i rijekama Amazonske prašume, feštala na veselim ekvadorskim zabavama, ljuljala se na „ljuljački na kraju svijeta“, hodala po najstarijim ekvadorskim ostacima Inka u Ingapirci, sudjelovala u pampa mesa-ma i pachamanki, naučila reciklirati papir, gledala kako se prave prirodne boje za tkaninu od kukaca i biljaka, vidjela kako se izrađuju ekvadorski šeširi, sombrero de paja toquilla, probala granadillu, guanabanu, papayu, maracuyu, pepino dulce, achotillo, svježi kakao, svježi kokos i najmanje deset vrsta banana. I to sve zajedno ne opisuje ni 4% mog iskustva u Ekvadoru.“

Život sa ekvadorskom obitelji dao je Ivani priliku da zaista živi njihovu kulturu, te ju „natjerao“ da svaki dan komunicira na španjolskom. Najteže joj je bilo razumjeti najmlađe učenike u školi u kojoj je predavala, budući da ni oni sami još uvijek pravilno nisu mogli izgovarati španjolske riječi. „A oni su mi uvijek imali najviše priča za ispričati“, prisjeća se.

Ekvador je jezično bogata zemlja. Pored španjolskog, priča se nekoliko domorodačkih jezika, a najrasprostranjeniji domorodački jezik je Kichwa ili Quechua.

„Zapravo, toliko je ugraviran u kulturu da Ekvadorci koji pričaju samo španjolski često koriste Kichwa riječi. Recimo, obično će reći ñaña/ ñaño za sestra/brat umjesto španjolskih riječi hermana/hermano“, objašnjava Ivana.

„Hrana u Ekvadoru je jako raznolika od regije do regije. U Andama se najčešće jedu riža, kukuruz, piletina, svinjetina i cuy (zamorče ili gvinejsko prase), koje je kulturološki jako specifično za ovaj dio zemlje. Na obali se jede puno morske hrane i platanos, velike zelene banane koje se kuhaju ili prže prije konzumiranja. U području Amazonske prašume se puno jede yuca, biljka gomoljaste podzemne stabljike slična krumpiru.“

Polako želi zaključiti jer tvrdi da o svom životu u Ekvadoru može i previše pričati. Zbog toga nadodaje: „Ovo je moje iskustvo. Ekvador je zemlja 4 puta veća od Bosne i Hercegovine, jako bogata kulturom i jako raznolika, i ovaj članak nikome ne bi trebao stvarati sliku njihove kulture i načina života. Nego samo sliku djelića mog iskustva.“

U kolovozu Ivana nastavlja svoje obrazovanje u SAD-u, na Sveučilištu u Richmondu, Virginiji. A poruka koju šalje svima nama je da volimo, poštujemo i budemo ponosni na naše korijene; kulturu, jezike, prirodne ljepote, običaje, i da u isto vrijeme budemo otvoreni i bez predrasuda prema drugim kulturama.

„Nije fer generalizirati. Ne može se reći: 'svi su Nijemci pošteni' a ni 'sve su zemlje Južne Amerike divlje'. Svijet je opasno i ujedno predivno mjesto, a strah i stereotipi nam neće pomoći istražiti ga. Zato hrabro, sigurno, i otvorenog uma moramo nastojati učiti o njemu, kad god nam se za to ukaže prilika.“ 

na vrh članka