Foto: Zlatni pir Stipe i Ruže Šarčević

Foto: Zlatni pir Stipe i Ruže Šarčević

Pedeset godina zajedničkog života čini se kao velika brojka nakon koje može samo uslijediti jedno veliko „kako“, nije valjda da ste toliko izdržali? Ovo njihovo je valjda nešto što se rađa dva puta u životu. Da se istinski do kraja daš. Znajući da je posljedica komplikacija jednog odnosa i uz debelu najavu da eto - možda ipak neće uspjeti.

Ali njima nekako je.

Ne igrom slučaja, ne zato što ih je netko dobro pripremao, pisao im pravilnike i bontone ponašanja u bračnom životu, već zato što su iskombinirali sve svoje brojne emocije i od njih napravili nešto dobro. Prvo je tu došla ljubav, pa povjerenje, zatim poštovanje, a sve to začinili su i pokojom svađom – čisto ono, da si ne dosade.  I zanimljivo kako su iz toga svega isplivali jači, bolji, topliji, svjesniji, radoznaliji i nama uvijek zanimljiviji. K'o kad staviš dvije gotovo savršene šarene boje na jedan papir, pa izvlačiš iz njih potpuno nesavršenu sliku.  I dok se okreneš, ona to i postane, a pojma nemaš kako je do toga došlo.

Nakon svega toga što su zajedno naučili i prošli, došla su im djeca. Njih sedmero. Svako na svoj način drukčije, teže i kompliciranije.  Svako s nekom drugom vrlinom, a u istoj mjeri i s nekom drugom manom.
Pa taman dok su predahnuli i njih izvolili i izljubili, k'o da im nije dosta, stigli su i unuci. Njih 15. Svatko ih na svoj specifičan način sikira, svatko u nekoj drugoj životnoj kombinaciji...

Ali svi su oni, rekli bi, u jednom potpuno isti...  Vole vas do neba i nazad. I tako će zauvijek i ostati.

Bez neke pretjerane filozofije, eto vas tu, 50 godina poslije, a i dalje čovjek ima osjećaj da Šćiga Zelićku gleda isto onako kao na početku. Ne bi baš rekli sa sjajem u očima, jer realno, sjaj je ionako precijenjen. Ali s nečim puno boljim... S onom vječnom porukom da će Šćiga Zelićku, a i ona njega, ma i kad su najgora verzija sebe, voljeti do kraja života. Obećali su si to pred oltarom tamo 1969. godine kad su obećanja ipak izgledala nešto malo drugačije . Kad su se poskrivečki viđali skakajući kroz prozore uz neki skriveni poljubac i uz ono - vidjet ćemo se. Ne znam kad opet, ne znam kako ali hoćemo.
Momak guste kose i žena najljepšeg osmijeha u svemiru. Ona glasna, on smiren i staložen. A kompaktibilni. U svojim različitostima, zajedno, najbolji na svijetu.

Vaša djeca i vaši unuci žele vam poručiti puno toga, al staviti ćemo to u nekoliko rečenica pa se pravit k'o da smo vam rekli sve, a znamo da ćemo vam zauvijek imati što govoriti.

Hvala vam što ste nas naučili ljubavi. Hvala vam što ste nas naučili iskrenosti. Strpljenju. Hvala vam što nikad niste odustali. Ne samo od sebe samih, već i od vaše djece i unučadi. Hvala vam što ste nesebično preuzeli brigu za sve oko vas, a uspjeli ste poslije svega toga ostati svoji.

Hvala vam što ste VI. Takvi kakvi jeste.

I Šćiga, koliko god te naša Zelićka sikira, znam da ju ne bi nikad mijenjao. Kao ni ona tebe, bez obzira što i dan danas hrćeš i što ne kontaš koliko sirčeta i ulja treba stavit u salatu.

Želimo vam još tisuću zajedničkih jutarnjih kava. Al da budu one prave, ne potjeruše, naravno. Želimo vam još milijun onakvih svađa koje završe mirom jer Šćiga popusti pa kaže da je Zelićka u pravu. Želimo vam da iz svake bore, svake kosti koja vas danas zaboli, iz svake suze koju poskrivečki pustite, iz svakog osmijeha koji se ori kućom Šarčevića izvučete komadičak ljubavi i sjetite se uvijek da je sve to vrijedilo! Tamo 1969.-e godine i danas - 50 godina poslije.  Nek ih bude još barem pedeset.

Zahvalna obitelj

na vrh članka